Osnovna škola Ivanovec

Božićne čestitke

5.b razred

Hana Permozer

Filip Leo Korent

 

Gabrijela Zadravec

Jakov Križaić

Vida Bausović

Ela Krčmar

Petar Tompoš

Alex Višnjić

Karla Dolenčić

Lucija Rinkovec

Adela Bienenfeld

Nika Pečet

 

 

5.a razred

   

Jasen Borković                                                                 Karlo Tkalčec

Jakov Zagorec     

 Staša Švenda

  

Lorena Toplek       

Zita Blažević
 

Kim Glavina                 

 

Adelisa Oršoš                                                               Nina Zagorec  

 

India Valapatić

 

 

Pixel Art - Excel

7.a razred

Tara Puhalović                                               Borna Antovnović

Darin Palatinuš                                             Fabijan Lesjak

David Toplek                                                 Fran Ružić

Jakob Bienenfeld

 

 

7.b razreda 

     

Ella Pejić                                                        Ivona Talan

 

 

      

Roko Petrović                                                    Laura Kocijan

 

Vito Antonović

 

 

 

Na ovoj stranici možete pročitati i pogledati radove naših učenika nastalih za vrijeme trajanja nastave na daljinu.

 

 

Mura Blažević, 5.a

 

Ivona Talan, 5.b

 

Za Majčin dan učenici petih razreda radili su čestitke u wordu:  https://www.flipsnack.com/FDEDC8B9E8C/estitke-za-maj-in-dan-izra-ene-u-wordu.html

 

Učenici šestih razreda također su izrađivali malo drugačije čestitke za Majčin dan: https://sway.office.com/yYnyHcVQY1vY2UZz?ref=Link

 

Letak na temu Ero s onoga svijeta, korelacija nastave hrvatskog jezika i informatike:  https://sway.office.com/T4Do3csFVOC5kFMJ?ref=Link

 

                                     Pobijedio sam strah

Uvijek sam se bojao mraka i svega onog što me može napasti iz te strašne pojave. Dok sam bio manji, mislio sam da u mraku žive svakakva strašna stvorenja koja mi mogu nauditi.

Ne znam što je bio uzrok mome strahu,  ali znam da sam se veoma teško suočavao sa tim. Kad god bih bio negdje sam bez roditelja, toliko sam se plašio da bih pokrio lice drhtavim rukama i zaspao s prvim sumrakom. Nikada nisam smio sam izaći na dvorište ili u dućan ako je već pala noć i bio mrkli mrak. Čak sam i sanjao opasne babaroge sa crvenim očima.

Moji roditelji su primjetili da često spominjem tu groznu riječ ’’mrak’’. Sjećam se bio je 1.maj. Djed je odlučio mene i bratića povest na noćenje kraj strašne, guste šume.Ta noć je bila nezaboravna. Djed je cijelu noć u mraku pričao smiješne viceve i priče. Od tada je nestao moj strah od mraka i počeo sam se osjećati snažno i  hrabro.

Gabriel Fuček, 6.b

                                                Osam nezaboravnih godina

   

Sve je počelo 15. 9. 2012. godine. Naše prvo upoznavanje. Ovih osam godina mi je proletjelo kao 8 sati. Puno puta sam zaželjela  završiti školu čim ranije, no sad kad smo mjesec dana pred rastanak, vratila bih se u prvi razred. Zajedno, kao 8.a,  smo još samo mjesec dana i nakon toga se rastajemo. Ovih osam godina koje smo proveli zajedno je moje najbolje iskustvo u životu. Puno puta smo se znali posvađati, potući, no to je uvijek trajalo 5 minuta.

U ovih 8 godina i u 8. a razredu dogodilo se jako puno stvari. Već od prvog razreda zajedno smo voljeli raditi gluposti. U školu mi se jako, jako puno puta nije dalo ili sam došla bez volje, no oni su me oraspoložili i pored njih ne možete biti tužni. Oni su dio mog odrastanja.

Nije prošao dan da ne bi netko izvalio neku glupost, da se svi smijemo zajedno sa učiteljima. Zajedno smo proveli jako puno godina. Kad se sjetim da imamo još samo mjesec dana nije mi svejedno, a sad još i uz ovo stanje sa korona virusom ne idemo  u školu već dva mjeseca.

U našem razredu bilo je nekoliko učenika koji su došli i ima onih koji su otišli. U drugom razredu napustila nas je Tara, u 4. je došla Marta koja nas je zajedno sa Enom na kraju godine napustila i u 5.razredu u naš razred došao je Borna koji je s nama još uvijek. Sada trenutno  nas je  u razredu 13. Sabina, Ivan , Matija, Karlo, Nikolas, Filip, Tonka, Marko, Šimun, Sven, Borna, Filip i ja. I naravno naša razrednica Dajana i pomoćna učiteljica Andreja. Zajedno smo prošli svakakve gluposti od skakanja kroz prozor, naganjanja po hodnicima, svađa, zezanja učitelja, pa sve do prepisivanja ispita. Uvijek prije nego što se pisao ispit,  znalo se gdje tko sjedi i izračunali smo unaprijed tko će s kim biti ista grupa. Puno testova smo prepisali, u puno dogovaranja si pomogli. Također zajedno smo proveli i maturalac i Vukovar. Na maturalcu se jako puno stvari izdogađalo. Opet svađe zadnji dan, spavanje na istom krevetu nas 10, utakmica u kojoj je igrala Hrvatska, kupanja, šetnje,s likanja, razgledavanja gradova , postavljanja glupih pitanja da bi nam bili što zabavnije. Na svakom našem izletu barem polovica nas je morala ostati bez glasa od puno deranja i pjevanja u busu. Puno puta smo stvarno bili nemogući i hvala svim učiteljima što su to strpljivo trpjeli. Učitelji su nas naučili puno stvari ne samo vezanih za školu nego i za život.

Da sad mogu vratiti vrijeme, vratila bih nas ponovno u prvi razred, opet u klupe prvašića, ali nažalost ne mogu. Nećemo više biti zajedno u razredu, no ostat ćemo i dalje prijatelji kao i dosad. Nažalost generacija 05 se također za mjesec dana odjavljuje iz Osnovne škole Ivanovec.

Žana Vuković, 8.a

Ella Pejić, 5.b

I poslije svega…

Sa tri godine krenula sam u vrtić sa svojim bratićem Nikom. Bilo je to jako stresno razdoblje. Bilo je to naše prvo odvajanje od roditelja. Već dok su nas vozili u vrtić,  naše misli su bile, kako ostati doma. Došli bismo u vrtić i onda  krenuli u plač, a  to bi nekad trajalo sat vremena, nekad  dva sata, kako kad. Nakon određenog vremena priviknuli smo se i počeli igrati s drugom djecom. Bilo je tu i dobrih razdoblja, radili smo predstave, nastupali… Nakon tri godine tako smo se priviknuli da nam je bilo žao kad je vrtić završio.

Poslije vrtića dolazi nam škola. Za školu su bile malo drugačije pripreme. Tada smo već morali učiti jedan plus jedan, pet plus sedam itd. To mi uopće nije bilo zanimljivo, ali u školi sam se osjećala malo odraslija. U školi smo  o počeli slaviti rođendane pa bi se cijeli razred zajedno družio dva do tri sata,  što je bilo jako zanimljivo. U školi smo imali i sat razredne zajednice na kojem smo redovito razgovarali o tekućim problemima našeg razreda i rješavali ih. Od drugog do četvrtog razreda moja razrednica bila je učiteljica Ružica Kacun i ona se jako trudila da nas što više i bolje nauči  gradivo od drugog do četvrtog razreda i time nas pripremi za peti razred.

Dolazimo u peti razred, a to je prilični preokret u odnosu prva četiri razred. Dobivamo iz svakog predmeta novog učitelja/novu učiteljicu, gradivo je prilično teško i treba puno učiti. Više nismo ona djeca koja uče pa, ako i ne znaju,  bude nas učiteljica pomilovala po glavi i budemo naučili. Sad počinje neko drugo razdoblje, ozbiljnije, gdje se svatko bori za svoju ocjenu. Rođendani se više ni slave zajedno, odvajaju se cure od dečki,  sve je nekako drugačije. U sedmom razredu idemo na maturalno putovanje. To je jedno lijepo druženje sedmog A i B razreda i naših učiteljica. U osmom razredu malo je čudna godina. Nastava započinje pa se prekida zbog štrajka, onda napokon krenemo u školu pa prelazimo na Online nastavu zbog epidemije,  i sve je nekako čudno. Završit ćemo i ovu školsku godinu, a s njom i osnovnu školu,  i pred nama je odabir zanimanja.

I poslije osam godina škole, odabirem svoje zanimanje i nadam se da ću odabrati dobro, da ću zadovoljna ući u svijet odraslih.

Lana Kalamari, 8.b

 

                                   Rastajemo se, a pamtimo

Još se uvijek sjećam svog prvog dana u školi. Imala sam žutu majicu i kosu složenu u dva mala repića. Mama i tata doveli su me u razred. Zbunjeno  sam gledala djecu oko mene, nesvjesna da će mi mnogi od njih postati dobri prijatelji. Do tada sam poznavala samo nekoliko njih s kojima sam išla u vrtić.

Tijekom mog osmogodišnjeg obrazovanja ostale su mi u sjećanju dvije prijateljice koju su nažalost, otišle u drugu školu. S jednom od njih,  Enom,  koja danas živi u Zadru, vidjela sam se prošle godine. Prisjetile smo se trenutaka koje smo provele zajedno. Ipak, najviše će mi u sjećanju ostati trenuci provedeni s prijateljima iz razreda i škole tijekom Škole u prirodi. Danas se sa smiješkom sjećamo zmije koju su dečki pronašli i njome uplašili čak i učiteljice. U lijepom sjećanju ostat će mi i prijatelji iz drugih država koji su posjetili našu školu u sklopu projekta Erasmus te maturalac i terenska nastava u Vukovar, jer smo tada svi bili zajedno po posljednji put.

Naravno da dani u školi ne bi bili zanimljivi da ih nismo “začinili“ mnogobrojnim školskim biserima. Skakanje kroz prozor, unošenje snijega u razred i gađanje njime u razredu, traženje Amerike na karti Europe, puno nađenih, a još više neotkrivenih šalabahtera, zasigurno će ostati zabilježeni u povijesti naše škole.

Danas se s ponosom prisjećam svih dobrih i loših stvari koje su se dogodile u mom najboljem 8.a. Pred kraj pokazali smo da smo složni i sposobni napraviti sve čega se prihvatimo. Dokaz tome je organizacija plesa za Valentinovo. Žao mi je što se rastajemo i što više nećemo biti zajedno. Nadam se da ćemo se ponovno naći i prepričavati dogodovštine doživljene tijekom srednje škole. Znam da ću u svom životu steći mnoge prijatelje, ali prijatelji iz osnovne, osobito iz mojeg razreda, pamtit ću zauvijek.

  Tonka Mihalic, 8.a

 

Rastajemo se, a pamtimo

Prvi dan škole. Ah, kao da je bilo jučer. Sve puno nepoznatih ljudi i  djece s kojima bih morao dijeliti razred punih 8 godina. Sjećam se kako sam s mamom sjedio u klupi i znatiželjno gledao po razredu ima li nekog koga poznajem. Možda ima nekog tko bi mogao biti moj prijatelj.

To je bio još najmanji problem. Malo veći problem je bila ona žena ispred mene koja je stalno nešto pričala. Učiteljica. Omiljeni školski zvuk je bio zvuk zvona „ trrrrrrr.“ Tih važnih pet minuta u mom životu je prošlo jako brzo. Nakon toga sam opet morao ići slušati onu nepoznatu tetu koja je govorila o stvarima koje nisam razumio. Tako svaki dan punih 365 dana, dobro bilo je tu i praznika, ali oni su prošli brže nego onaj 5 minutni odmor između satova.

Tako su dani, mjeseci i godine samo prolazili. Nisam uopće razmišljao kako bi ova zadnja godina mogla brzo doći i proći. Svaki dan nove anegdote, nove gluposti, nove ocjene. Zajedno smo rasli i  narasli do točke rastanka.

To je čudnovato razdoblje koje se nikad ne zaboravlja. Pamtim ponos pobjede na školskom krosu. Pamtim sunčane dane u školskim klupama. A sve loše sam već zaboravio.

Jona Jambrošić, 8.b

 

Osam nezaboravnih godina

 Još kao mali dječak s plavom velikom torbom i puno zanimljivih knjiga u njoj, krenuo ja u veliku kuću koja se zove škola. Sav uplašen i jadan upoznajem osobu koja mi nije mama već draga i brižna učiteljica. Tu počinju problemi s ranim ustajanjem u školu, počinju prva prijateljstva, učenje i brige. Svakakve vremenske prilike nisu nas spriječile da krenemo u školu.   

Nizale su se godina za godinom i tako sve do četvrtog razreda nije bilo previše stresno. Veselje od uha do uha kada je pala koja petica, a mrgud na licu kada je bila koja loša ocjena. Namrgođene usne govorile su sve i samo su loši pogledi učiteljice govorili da si u nečemu pogriješio. Graktanje djece čulo se na sve strane samo kada se odlazilo na izlete ili kada se nekoga ismijavalo. Tako sve do 4. razreda,  i već pokloni i oproštaj sa učiteljicom. Neki sa suzom u oku, neki sa smiješkom, ali je sigurno kraj.

Put putujemo već od 5-8. razreda, te više briga i predmeta što znači više muke i nauke. Razred po razred, muke po Mateju, i evo nas već u 8.  razredu. Malo su nas prešle godine, na licu je narastao koji crni brčić, sitni prištić, koja kila više, a pameti još fali kao u šali. Olovka mi već teško piše niti nemam snagu ni za šta. Loše sam volje, ne da mi se, mama se ljuti jako i ocjene će biti šarene u imeniku zato. Kako sam se borio tako ću biti i nagrađen. Kad dečkima obrve skoče do čela tu vatra gori jer djevojčice skaču ko’ lude, kao vjeverice na grani.

Kada budu sve ovčice na broju, čut će se žalosno zvono koje će zauvijek značiti kraj.

Matija Drk , 8. a

 

Kak da je fčera bilo

Dok tak gledim odzoj, točno mi se vidi kak da sam fčera prvi pot išal v prvi razred.

Ne sam baš znal kaj me se čeka i malo me mortik bilo i stroh. Zmislim se da su mi si govorili kak je škola ne kaj i vrtić i da bu minolo ve moje. Tre bo se saki den vučiti i rano stati i nam se več mogel sam igrati. Unda mi se se to činilo tak ozbiljno i strašno kaj sam ne biv siguren ak’ opče očem iti v školo. Ali što pak je mene kaj pital. Sam so me zbuduli, sprajli i tpelali .

Prvi den v školi mi je bil jako lepi. Odma sam se z čuda dece upoznal i več unda sam znal ka bomo si z janima jako dobri prijatelji. Saki den smo se družili i igrali pod odmorom, a negda smo delali i gluposti. Čuda sega sam se i nafčil. Negda negda mi se ne dalo iti, ali dok sam se zmisliv da bojo moji prijatelji tam, se mi je nekak leži bilo.

 Ve nakon sih tih let dok se sega toga zmislim, nekak mi je žmetno pre srco. Dojde mi žal kaj su leta tak fletno preletela. Štel bi kaj bi pok bil mali dečec i nej mel nikše brige. Jer kak se veli, mala  deca mala briga, velika deca velika briga. Još nam je sam malo ostalo do kraja osnovne škole, a ja bi da još dugo traje. Nesam strahom odrasti niti sam ne strahom srednje škole, ali mi je žal kaj namo si skupa već na kupu. Čuda sega smo skup prešli i čuda lepih uspomena stvorili. A ve, ve bo tome semo kraj. I minulo bu kak da je fčera bilo.

Kaj ti je život, mine kak daj megnul.

Još fčera sam bil đak prvak, a već denes si moram zbirati kam pem dale v srednjo školo. A neznam još niti sam. Al’ jeno znam. I ta leta kaj so pred menom isto tak bojo minula kak da bi mignul.

Ah, život, život...

Marko Novak, 8.a

 

Posvađala sam se sa svojom sestrom

Ja sam, kao i većina mojih prijatelja, sretnica. Sretnica jer imam brata i sestru. To je dvoje ljudi koji mi, uz moje roditelje, neopisivo puno znače. Poseban odnos imam sa svojom starijom sestrom. Naime, Hana ima dvadeset i pet godina i nedavno je završila fakultet. Iz Zagreba se vratila u Ivanovec, što znači da nas dvije, nakon pet godine, provodimo jako puno vremena zajedno. Iako se, uglavnom, slažemo ima situacija koje su vrlo “škakljive”, naprimjer - kad se posvađamo.

Iako moja sestra ima puno vrlina, kao i svi mi, ima i puno mana. Ponekad dolazimo u sukob zbog sitnica, a ponekad naše svađe postanu pravo rivalstvo. Tko ima sestru dobro zna o čemu govorim. Najgore svađe na svijetu, upravo, su one sa sestrom. Svađa sa sestrom je kategorija za sebe. To je borba jedan na jedan. Svađa s roditeljima ili prijateljima ni približno nije ista. Ništa se ne može usporediti sa sestrinskom svađom. Ona zna svaku čuvanu tajnu o meni i uvijek kad se posvađamo ona je tu da me podsjeti na to. Jedna od “naših” posebnih svađa odigrala se ovako. Mi često jedna od druge “posuđujemo” stvar. Kod nas je to prava tajna misija - koliko god to smiješno zvučalo. Naime, uzimamo si odjeću, šminku, parfeme… i to bez imalo grižnje savjesti. Jednom prilikom kad sam ja tako “posuđivala” haljinu iz Haninog ormara - ona me uhvatila. Uletjela je u sobu brzinom svjetlosti. Ja sam ,jadna, ostala zatečena. Dočekalo nas je nekoliko sekundi tišine, a onda pak vrisak koji je zaprepastio, ne samo moje ukućane, već i stanovnike Ivanovca. Nakon nekog vremena bilo mi je dosta njenog vikanja pa sam se i ja pridružila. Nakon mene, mama, pa tata i na kraju brat. Cijela obitelj uključila se u živahnu raspravu. Svi su iznosili svoje mišljenje i vjerovali da su u pravu. Taj kao trajao je sve do trenutka dok tata nije povikao glasnije od svih nas :”Dosta!” Svi smo opet utihnuli, a sestra i ja, uvrijeđeno, bez ijedne riječi pokupile smo se svaka u svoju sobu. Te večeri svi smo otišli spavati bez ijedne riječi.

Sljedeće jutro probudila sam se dobre volje. Sestra i ja srele smo se na hodniku i brbljale kao da se ništa nije dogodilo. Opet sam bila mlađa sestra koja je ponosna na svoju stariju sestru. Naši zajednički trenutci ljubavi važniji su nam od djetinjaste svađe. I na kraju, mogu samo zaključiti, svađe sa sestrom imaju i jednu dobru stranu - uvijek završavaju opraštanjem i pomirenjem. Uostalom, sestra je sestra, a krvna veza je posebna veza.

Marija Varga 6.a

 

Toni Mihalic, 6.b

 

Majka,  najbolji prijatelj i savjetnik

Moja majka je moj najbolji prijatelj i savjetnik, zašto? Majka me rodila i uz nju ja rastem. Svaki dan ona mene o svemu uči, razgovara i daje puno savjeta. Majka je moja prijateljica koja me u svemu razumije i ima mnogo strpljenja za razgovor. Ponekad je spremna izdvojiti cijeli dan da razgovara, uči o mnogim mojim stvarima i željama.

Naš razgovor se svodi na to da ona meni priča o svojim brigama, a ja njoj o svemu što se sa mnom događa,  bile lijepe, ružne ili tužne stvari. S njom mogu pričati što me muči, kako je u školi, o mojim snovima, kako je biti žena, pa čak i o simpatijama. Razgovor vodimo u kući, vani na otvorenome (uz šetnju, rolanje, vožnju biciklom, trčanje...). Njezin razgovor mene čini sretnom, zadovoljnom i u svemu mi je lakše nakon našeg toplog razgovora. Što se tiče maminih savjeta,  ponekad mi se i neda slušati pa ih smatram glupim. Kad malo bolje razmislim, shvatim da i taj savjet nije bio glup. Ona me savjetuje kako biti prijateljica, biti dobra učenica, postati iskusna osoba i nikad ne vrijeđati druge oko sebe. Slušam njezine savjete. Pitam se? Ha, ponekad baš i ne.

Na kraju dana shvatim da je mamin savjet bio najbolji i iskren, da mi u svemu savjetuje dobre, iskrene stvari i da se bez njezinih savjeta se nebi toliko snalazila u životu. Zato moju majku zovem mamom, najboljom prijateljicom i savjetnicom.

Ella Ivančić, 6.b

David Dominić, 6.a

 

Majka,  najbolji prijatelj i savjetnik

Moja majka zna sve, daje najbolje savjete i uvijek je uz mene. Zatrebam li je u bilo kojem trenutku, spremna je pomoći. Jako sam bliska sa svojom majkom, mogu joj povjeriti tajnu i znam da će kod nje biti sigurna.

Nedavno sam trebala pisati ispit, i priznajem da nisam baš puno učila. Dan prije ispita bila sam jako zabrinuta kako ću ga napisati. Svi su vidjeli moju zabrinutost. Moja majka pitala je: „ Jesi li dobro?“ Ja sam sumnjivo odgovorila: „ Da.“ Majka me opet upita: „Sigurno?“ Moj odgovor je bio gledanje uokolo i u zrak. Tad  mi je  rekla: „ Znam da nešto nije u redu, slobodno mi možeš reći, sve ćemo riješiti razgovorom.“ Odgovor mi je bio: „U redu, sutra imam ispit, a nisam baš puno učila.“ Majka se nakon odgovora nasmiješila i rekla: „ To je razlog tvoje brige i zabrinutosti? Jako si dobra učenica i uspjet ćeš. Vidjela sam te kako učiš i trudiš se. Uz trud možeš sve. Misliš da nisi dovoljno učila, ali jesi, a drugi put ćeš još više. Trebao ti je samo razgovor za više samopouzdanja“. „Hvala ti na razgovoru, puno mi znači tvoj savjet i podrška“, rekla sam majci.

Došao je i taj dan. Ispit ! Sjela sam u školsku klupu i čekala  da mi učiteljica da ispit. Počela sam, bila sam u čudu. Sve sam znala. Došla sam kući, i viknula : „ Uspjela sam!“ Zahvalila sam majci i zagrlila je.

Shvatila sam da se sve uvijek može riješiti i da će moja majka uvijek biti tu da me podrži i da mi da savjet. Najbolji prijatelj mi je moja majka, zahvalna sam joj za sve što je učinila za mene.

Mia Puhalović, 6.a

 

Majka-najbolji prijatelj i savjetnik

Imam mnogo prijatelja i svaki je poseban na svoj način. S jednim mogu pričati o nogometu, s prijateljicom o igrici na PlayStationu, s drugim se mogu zezati.

Sa svakim prijateljem mogu razgovarati o različitim stvarima i igrati se mnoge igre, ali samo jedan je pravi prijatelj u mojem životu s kojim mogu sve što poželim, a to je moja mama. Ona je meni najbolji prijatelj koji ostaje za cijeli život. Ona me voli bezuvjetno. Pomaže mi u najtežim trenutcima u životu. Briše mi suze kad plačem. Tješi me kad mi je teško. Bodri me kad treba i kad nisam najbolji. Budi u meni iskrenu ljubav u koju vjerujem. Kad sam sretan,  smije se sa mnom. Voli se družiti, igrati, smijati, kuhati fina jela. Ne voli peći kolače i ne voli neiskrene ljude. I kad je netko povrijedi, ja sam žalostan. Najteže mi je dok plače. Onda je probam utješiti i reći joj pokoju lijepu riječ.

Ima puno stvari koje me vesele u životu. Ima puno ljudi koje volim i do kojih mi je stalo. Ali samo je jedna ljubav iskrena, ima najviše mjesta u srcu mom, samo je jedna najljepša u mojim očima,  a to je moja MAMA.

Lovro Vujaklija , 6.b

Lucija Toplek, 6.a

 

Osam nezaboravnih godina

Moje osnovno školovanje započelo je 2012. god. kada sam krenula u prvi razred. Pohađala sam osnovnu školu Prelog sve do šestog razreda. 2018. god. kad završavaju moje pustolovine koje sam proživjela u toj školi. Tamo  sam upoznala puno dobrih prijatelja, koji će mi zauvijek ostati u lijepom sjećanju. S nekima sam još uvijek ostala u kontaktu. Nažalost, na kraju šestog razreda morala sam se oprostiti sa svim tim divnim ljudima i krenuti u nove pustolovine koje me čekaju u daljnjem životu i školovanju.

Nimalo mi nije bilo lako jer sam samo razmišljala kako ću se uklopiti u novo društvo i novu okolinu. Ali na kraju svakog dana, razmišljajući o svim tim stvarima, rekla sam sebi  “ipak je to za tvoje dobro”. Te iste 2018. godine došao je i taj dan kada sam morala upoznati svoj novi razred. Kada sam u sedmom razredu došla u novu školu, školu koju trenutno pohađam, “Osnovnu školu Ivanovec”,  bila sam malo uplašena. Morala sam ući u svoj novi razred. Po pričanju prijatelja iz razreda učiteljica njemačkog jezika, tj. nova razrednica Ivana Komar-Srnec je u razredu rekla da će dobiti novu učenicu. Kad sam otvorila vrata učionice u kojem se nalazio moj sadašnji razred, i kad sam ušla u taj isti razred,  prvo što mi je palo na pamet bilo je “što ako im se neću svidjet ili neću imat prijatelje kakve sam imala u prošloj školi ?”. Kroz glavu prolazile su mi svakakve stvari. Ali samo nekoliko trenutaka kasnije to se promijenilo. Prvih tjedan dana u novoj školi bili su čudni, no veselila sam se novim upoznavanjima. Nakon sati i sati upoznavanja učenika iz razreda, osoba s kojima sam svaki dan provodila čak i po 7 školskih sati u istoj učionici, shvatila sam da su stvarno super. Evo,  prošlo je puno vremena, ali ne i previše. Neki od njih prirasli su mi srcu, neki ne, ali sa svima sam u dobrim odnosima. Na kraju sedmog razreda išli smo na maturalac, a što je super, tamo smo se svi još više zbližili. Svi smo se zajedno družili, išli na razne izlete, provodili vrijeme zajedno i s drugim razredom. Sve u svemu,  bilo nam je lijepo. Ljeto nismo proveli zajedno kao razred i kao generacija, ali nema veze. Vjerujem da su svi kao i ja jedva čekali novu školsku godinu, ne toliko zbog škole i učenja nego da se vidimo, izgrlimo i ono najbitnije da budemo opet svi na okupu. U osmom razredu posjetili smo grad Vukovar gdje smo upoznali puno novih učenika iz raznih škola. Isto tako saznali smo puno zanimljivosti o samom gradu. Nakon tri dana posjeta Vukovaru vratili smo se u školske klupe. U našoj školi svake godine za Valentinovo održavamo priredbu, a na kraju imamo i ples, koji smo ove godine mi organizirali. Taj dan smo se svi lijepo zabavili. I eto,  bližimo se kraju. Nažalost zbog ove situacije sa pandemijom COVID 19, zadnje mjesece našeg pohađanja osnovne škole provodimo nastavom na daljinu. Svi se nadamo da ovo sve što prije završi i da ćemo se vidjeti barem jedanput prije kraja osmog razreda.

Nažalost u ovoj školi nisam provela puno vremena, ali drago mi je da sam promijenila okolinu, upoznala puno novih i predivnih ljudi. Nikad neću zaboravit rečenicu koju sam sama sebi rekla prije ove pustolovine “ipak je to za tvoje dobro”, jer sve se događa s razlogom. Upoznala sam puno novih prijatelja i učitelja, fali mi i prošla škola, ali i ovdje mi je bilo lijepo i sretna sam što sam se uklopila. Radili smo svakakve gluposti, zajedno prošli kroz lijepe i malo manje lijepe trenutke, uvijek smo se znali dobro zabaviti, ponekad smo bili i "najgori učenici u cijeloj školi" . Mi, (8.b razred, ) bili smo ponekad zločest i nemiran razred, ali sve u svemu jako dobar i složan. Svi ćemo otići različitim putevima, neki će se možda viđati i dalje po hodnicima škole ,a neki ipak neće. Ova školu i ovaj razred će mi uvijek ostati u lijepom sjećanju. Brzo ćemo se rastati, ali jedno je sigurno, svi ćemo se pamtiti.

Jana Jazvić, 8.b

Toni Mihalic, 6.b

 

Osam nezaboravnih godina 

Počinjem ovu priču u kojoj ću pisati o onome što se dogodilo u protekle četiri godine mog života. Bilo je lijepo, veselo, dječje, nezaboravno. Prije četiri godine doselio sam se u Ivanovec. Prije toga živio sam u Turčišću. Imao sam puno prijatelja, bilo mi je tamo jako lijepo i bio sam tužan kad sam odlazio. Novo mjesto, nova škola, nova djeca. Bojao sam se hoću li imati prijatelje.

Započela je moja nova avantura. Puno novih lica, puno djece koja su me super prihvatila. Na početku mi je bilo jako teško, samo sam želio svoje stare prijatelje. Sad kad se prisjećam, nisam imao za čim žaliti, jer ovdje mi je super, bolje nego sam zamišljao. U razredu smo svi za „akciju“ , stalno je neka strka i gužva. Ludovanje pod odmorom, nemir na satu... nismo baš neka mirna ekipa. Onda se dogodila ta „korona“ i razdvojila nas je. Sad ne idemo u školu, moramo biti doma. Nastavu imamo preko kompjutera. Sve je drugačije. Fali mi  škola, prijatelji, učitelji, fali mi naša akcija i ludovanje. Koliko bi još gluposti napravili, koliko razgovora, igre i ludosti izveli? Lijepo mi je kod kuće, zadaću rješavam u pidžami, sa sokom i čipsom na stolu. Kad pada kiša ne moram van, iz kreveta, pravac pred kompjutor i škola počinje. Ali nije to to, fali mi ono učenje u školi, jer na ovakvu izolaciju nismo naviknuti. Kao u zatvoru, odvojeni od svoje ekipe.

Kad jednom ostarim pričat ću svojima kako je izgledao moj osmi razred. Sve novo, nikad viđeno, nestvarno. Muči me jer se 8.a više neće družiti, nećemo biti zadnji tjedan svi u istim majicama. Maturanti bez škole, bez igre, pjesme i ludovanja. Nikad više nećemo zajedno ući u učionicu, bojati se ispita koji je pred nama, šaptati jedan drugome... Ovo je priča, o mom životu, životu u Ivanovcu, novim prijateljima, osmom razredu i koroni.

Borna Rališ, 8.a

 

Osam nezaboravnih godina

Osam nezaboravnih godina započelo je u devetom mjesecu 2012. godine. Tad sam ja kao i mojih 14 tada novih, a  i starih prijatelja krenuo u prvi razred osnovne škole. Tada smo još bili djeca mala koja su tek stigla iz vrtića sa puno iščekivanja i puno uzbuđenja došli smo u novu okolinu  koja nam nimalo nije bila poznata,  no ubrzo smo se  navikli. Prvi dan krenulo je upoznavanje svih, od učiteljice, kolega iz razreda itd. Prvi dan nam je kao i većini prvašića prošao kroz igru. No svakog dana poslije smo krenuli učiti sve ono što sada imamo u malom prstu. Prva godina,  iako je bila zahtjevna,  bila je i nezaboravna za sve nas.

U drugoj smo godini osnovne škole dobili novu učiteljicu zbog tada nam nepoznatog razloga,  ali dobro naviknuli smo se na nju i na novi razred,  na zahtjevnija gradiva,  no međutim opet smo kroz igru učili i rješavali problemske zadatke. Onda smo polako stigli u treći razred koji je bio još zahtjevniji i kompliciraniji od prethodnog,  no i taj razred smo savladali. Zatim došao i četvrti razred koji smo mi svi iščekivali zbog ''maturalca'' na koji smo otišli s trećim razredima jer je broj učenika u 4. a i b razredu bio premalen i nije se isplatilo uzimat veliki autobus za samo cca 25 djece. Maturalac je prošao odlično,  svi smo s veseljem otišli jer je to za nas bio novi ''izazov'',  dakako sladak izazov. Ali naravno taj četvrti razred je bio i prvi od dva razreda u kojem se moraš oprostiti od učiteljice. Svi mi smo pomalo tužni,  a pomalo sretni otišli iz 4. u 5. razred jer nam je to opet bio novi izazov u nizu izazova.

Stigao je i 5. razred. Naravno, već smo bili stariji,  iskusniji i zreliji za one godine,  u predmetnu nastavu smo došli s velikim iščekivanjem i uzbuđenjem, baš kao i u prvi razred jer smo opet dobili novu razrednicu i 2 nova predmeta. Naravno, razrednica je tada  bila ona koja nam ovaj put nije predavala većinu predmeta nego samo jedan. Morali smo se upoznat s novim učiteljima i njihovim zahtjevima i njihovim principom rada. Naravno, svladali smo sve i nije bilo lako, no uspjeli smo. Polako smo došli u 6. razred gdje je bilo još više gradiva i još više problema koje smo uz pomoć nastavnika rješavali. Zatim dolazimo u 7. razred i upoznajemo 2 nova predmeta i 2 nova nastavnika , naravno dobili smo fiziku i kemiju. Kemija na prvi pogled i nije bila nešto zahtjevna, no od drugog polugodišta smo zapravo shvatili da kemija nije predmet za zezat se s njim, isto kao i fizika. No međutim,  svladali smo i to. I došli smo u 8.  razred  ''tuge i bola'' jer, naravno, to je bila godina u kojoj smo imali najzahtjevnije gradivo, najteže problemske zadatke i dakako godina u kojoj se opraštamo jedni od drugih, naravno, ne zauvijek jer ćemo se kasnije isto dužiti , ali ne na način na koji smo se družili do sada.

Osma godina  osnovnoškolskog obrazovanja je prvi korak ka našoj samostalnosti. Osma godina je najteža baš zbog tog rastanka, iako mi i dan danas nismo svjesni toga kako je to sve brzo prošlo i vjerujem da bi svi ostali  kolege iz već bivšeg razreda dali sve da se vratimo nazad i da sve bude kako je i prije bilo. No život je takav da se nekad treba oprostiti od svega, da treba dići glavu i krenuti u nove izazove. Tko god da sada čita ovaj sastavak neka zna da su nam ovih ''osam nezaboravnih godina'' prošli kao i ovaj tekst brzo i pomalo neshvatljivo.

Rene Leček, 8.b

Dario Hrastić, 6.b

Pismo djetinjstvu

2005. je godina. Usred ljeta, na početku kolovoza, rodio se ja. Neka svjetlost, razdoblje potpunih nepoznanica započinje plačem, naravno. Moj život je krenuo.

Još danas se znam upitati  je li moje djetinjstvo samo tako isparilo iz mene, kao da nije ni trajalo. Moji roditelji se neće složiti s mojim mišljenjem. Za njih je to bilo jedno naporno razdoblje u kojem treba imati strpljenja i živaca za sve moje gluposti i lude stvari koje sam radio. Bio sam dijete puno života, pitanja, mudrolija. Tvrdoglavost je bila jedna od  osobina koja me krasila u djetinjstvu, naravno. Ne stidim se reći da i u ovo vrijeme pokazujem istu. Kako su bake govorile, nisam bio zločest, samo sam uvijek imao višak energije koju sam naprosto morao negdje potrošiti. Neki tragovi moje “živosti” vidljivi su i danas, ali ja vjerujem u izreku koju su bake i djedovi stalno govorili -”Samo da je zdrav”.

Godine vrtića prošle su plačem. U toj, za mene ustanovi, slovio sam za tratinčicu. No ne dajte se zbuniti, u toj “krletci” nisam bio pravi ja. Nakon vrtića kojeg sam nekako uspio privesti kraju, krenula je i škola, ali u stilu “proći će i to”. Da, bilo je i tu plača. Prve četiri godine bile su pune moje tvrdoglavosti. Ostat će urezane u pamćenje meni i gospođi Juras kojoj se ovim putem zahvaljujem na svemu što me naučila. Meni je bilo super, ipak se meni djetinjstvo nastavilo. Kao što sam rekao, tvrdoglavost je izbijala na površinu kao i ona “živost”. Na mojim ispitima je ponekad stajala oznaka “DZ”. Mogu ja to i doma ako mi se neda u školi. Živio sam djetinjstvo puno nesuglasica, ali  te četiri godine škole uspješno sam završio. Stigle su i nove četiri godine, te sam se spremao na još jednu “krađu djetinjstva”. Sada, nesvjestan svoje svijesti, učim jer su mi rekli da će mi trebati u životu.

Godine mog života prolaze. Još uvijek uspješno koračam kroz njih. Ja sam dijete, ali sad već malo veće. Sedmi razred, osmi razred. Sada bih rekao “ups”. Ovdje se nešto prelama. Pogled na djetinjstvo poprima neki drugačiji oblik. Razmišljam o nekim novim stvarima, temama, problemima... Čekaju me neki novi putovi, staze...

Djetinjstvo. Sada mogu sa sigurnošću potvrditi neke stvari. Bilo mi je jako kratko. Sretan sam što sam imao tako lijepo djetinjstvo. Živio sam i veselio sam se svakom novom danu koji me pratio. Moram zahvaliti onima koji su mi tako predivno djetinjstvo učinili još ljepšim.  I svima onima koji su mi ga i omogućili....Roditelji, ali i svi Vi ostali, hvala Vam.

Djetinjstvo, hvala ti, rado ću te se sjećati.

Nikolas Kolarić 8.a

 

Pismo djetinjstvu

Drago moje djetinjstvo! Dani koji su iza mene, a trajali su punih petnaest godina,  bili su moje djetinjstvo. Započelo si mojim rođenjem razveselivši moje drage roditelje. Iako su prve tri godine prošle, sjećanja na njih imaju samo moji najbliži. Meni su ostale uspomene zabilježene na fotografijama i  u pričama mame i tate,  kako je sve to bilo. Lijepo i nezaboravno, ali ipak su samo priče.

Pravo djetinjstvo kreće s polaskom u vrtić. S navršenih tri godine počinje moja samostalnost. Vrtić mi je bio drugi dom, tete drugi roditelji, stekla sam nove prijatelje.  Pa i nije bilo tako loše. Suze, radost, mnogo povreda, nova iskustva, drago moje djetinjstvo pružilo si mi u vrtiću. Krenuvši u školu počelo je jedno uzbudljivije razdoblje. Još sam  uvijek dijete, razigrano, malo veće, ali uplašeno. Obaveze su me stigle, učenje, pisanje, čitanje, sve je to što me dočekalo u školi. Stečena prijateljstva u vrtiću i sve naučeno, uvelike mi je pomoglo u novom dobu djetinjstva. Slatke muke s učiteljima i sa samom sobom brzo su prolazile. Ono što mi još uvijek nije jasno su ocjene. Nekad dobre, nekad loše,  obilježile su me kao vrlo dobrog učenika. Iako strogi, roditelji me nikad nisu previše davili zbog njih. Jer, vele oni, ocjene su vrlo bitne, ali biti čovjek prije svega, je ono najbitnije. Oni su mi največa podrška bili, i ostali.

Prolazi osma godina mog školovanja. Ti si mi, djetinjstvo moje,  još uvijek tu.                                                                                                                       

Da barem ne moraš proći! Kako bih se voljela bar na kratko vratiti u te dane bezbrižnosti. Odrastanje, ozbiljnost, još veća samostalnost i odgovornost čeka me početkom srednje škole. Ti si prošlo, ali u meni još uvijek traješ. Jer ja sam još uvijek dijete željno igre, prijatelja i nestašluka. Drago moje djetinjstvo nemoj nigdje žuriti voljela bih u tvome „zagrljaju“ još malo uživati.  

Ema Kocijan 8.b

Priča 8.a

Sve je počelo prije osam godina. Jednog kasnog ljetnog dana, 14 malih zbunjenih prvašića s roditeljima je pošlo do vrata škole. Nisu imali pojma što ih unutra čeka, bili su preplašeni i nervozni. Jedan od tih prvašića bio sam i ja. Ušli smo u hodnik koji je bio pun djece. Uputili su nas da sjednemo na pod i čekamo. Ubrzo je počela priredba  na kojoj  se plesalo i pjevalo pa nam je svima bilo lakše. Stigle su i naše buduće učiteljice i podijelile nas u dva razreda. Ja sam bio u razredu učiteljice Gordane.

Ušao sam u razred, na svakoj klupi bila su po dva imena. Sjeo sam gdje je pisalo moje ime, a kraj mojeg imena bilo  je još ime djevojčice Tare koja je sjela do mene. Učiteljica je bila jako nasmijana i vesela, a i mi smo bili veseli što idemo u školu. Bar onda…

Ubrzo smo se privikli na školsku atmosferu,  pozdravljali smo sve učitelje, kulturno sjedili i trudili se ne govoriti bez da dižemo ruku. Tako je prošao prvi i drugi razred, naučili smo pisati i čitati. U 3. razredu   počeli smo učiti da postoje vrste riječi i da brojeve možemo množiti i dijeliti. Tko bi rekao? Oduvijek su nas svi plašili s tim 3. razredom, ali i to smo preživjeli i došli do 4. razreda. Postali smo  nekako odrasliji i počeli smo se više družiti. Došle su i prve promjene, odselile su se Tara i Ena pa nam je u razredu ostalo  samo 12 učenika. Počeli  smo  učiti povijest Hrvatske. Morali smo znati sve kraljeve, građevine i neke ratove. Došao je kraj i morali smo se rastati od naše drage razrednice Gordane. Toga smo ljeta počeli  odlaziti na igrališta  i   baš smo  bili složni. Jednog dana na igralištu se pojavio  neki novi dječak. Prišao sam mu jer sam vidio da nas gleda. Upoznali smo se s njim i na jesen je s nama sjeo u klupe 5. razreda.  Tamo nas je dočekao učitelj iz geografije i priopćio nam je da će nam on dalje biti razrednik. Mi dečki   smo bili oduševljeni jer smo u nižim razredima imali malo muških učitelja i  to nam se činilo posebnim. Pokazalo se je da se peti razred jako razlikuje  od prva četiri. Učitelji su nas mogli usmeno ispitati kad žele i stalno  smo morali učiti za neke ispite. Dobro je bilo što smo tada  konačno dobili priliku nastupati za školsku sportsku ekipu. U 6. razredu  počeli smo imati i  prvih problema sa školom, a i sve nam se teže bilo koncentirati na nastavu. Počeli smo raditi gluposti, gađali smo se gumicama i skakali kroz prozore, neki su čak  dobili  i opomene. Vrijeme je proletjelo, a mi smo se našli  u  7.i 8. razredu. To su ujedno  bili najgori i najbolji razredi do sad.  Najgori jer smo dobivali najslabije ocjene, najbolji jer smo se izvrsno družili. Taman  smo se priviknuli na učitelja Dina, kad smo dobili  novu razrednicu. Bila je to nova učiteljica matematike Dajana. Promjena nas je najprije razočarala,  ali ubrzo smo kliknuli i shvatili da je s njom sve baš onako kako treba biti. U sedmom razredu dobili smo biologiju, kemiju  I fiziku  i vidjeli da to nije ništa strašno. Taj nam je razred  obilježio maturalac kojeg smo svi  dugo iščekivali. Tamo smo se svi jako zabavljali i   pratili  utakmice svjetskog prvenstva.   Nekima su se dogodile  prve ljubavi.  Nismo bili  svjesni da je pred nama još samo  godina druženja.

Osmi razred je počeo neobično. Nakon   dva mjeseca nastave izbio  je štrajk  pa školu nismo redovito pohađali do 12. mjeseca. Umjesto  u klupe  za vrijeme štrajka išli smo na terensku nastavu u Vukovar. To nam je bilo možda čak i  bolje od maturalca. Naučili smo nešto o našoj domovini ,a  od tehničkih stvari najbolje nam je bilo to što smo svi dečki spavali u istoj sobi. Tulumarili smo cijelu noć i spavali cijeli drugi dan.  Ubrzo  nakon toga počeli su  zimski praznici. Prvog polugodišta jedva da je i  bilo.  Počelo je drugo polugodište, sve je konačno nekako krenulo, a onda se pojavio nesretni korona virus, točnije epidemija COVIDA-19 i škole su se iz sigurnosnih razloga sredinom ožujka zatvorile.

Već  2 mjeseca školu pohađam online, nastava je virtualna.  Prijatelje i učitelje ne viđam. Sjedimo doma,  računalo i ja. Takva je nastava prilično usamljena.  Prvi sam  mjesec rijetko izlazio i to samo da s bratom zakucam loptu u koš na dvorištu. Kako su mjere popuštale počeo sam češće izlaziti iz kuće.  Danas smo čak bili pozvani u školu da riješimo financije. Razgovarali smo i  o završnoj svečanosti . S obzirom na najnovije vijesti čini se da 8.a više nikad neće sjediti u istim kupama. S koronom ili bez, mi smo još tu,  naša priča još nije ni blizu kraja.

Šimun Petek, 8.a

Lucija Toplek, 6.a

Priča 8.b

Prije osam godina kad smo bili još klinci, nismo ni znali što nas čeka. Stalno bi razmišljali „kako je to u školi?“. No nakon silnog iščekivanja došao je taj dan, dan koji smo dugo čekali. Uz pratnju naših roditelja došli smo u zgradu koja postaje naš drugi dom. Tako mali i nezreli tu smo krenuli odrastati…  

Na početku je bilo teško, ali trebali smo se samo naviknuti i bolje upoznati. Svakog dana s osmijehom na licu ulazili bi u našu „školicu“, no kako bi godine prolazile, a mi umišljamo da smo sad stariji pravili bi se face malim „prkačima“. Zezanja nam nikad nije bilo dosta, često smo bili opomenuti zbog toga jer smo znali prekršiti svaku mjeru, pa bi zato bili glavna tema u zbornici. Kad smo krenuli u predmetnu smjenu počeli smo se nekako više otvarati i svi zajedno družiti. Tu je bila uvijek s nama naša razrednica, žena kojoj se divimo kako je uopće izdržala s nama. Unatoč svemu,  mi smo razred koji nikad ne bi jedan drugoga izdali, uvijek smo bili složni. No zato smo se ponekad i svađali, ali svaki put bi se nakon toga pomirili. Zadnje dvije, nama najdraže godine, brzo su nam prošle. Mislim da je nekim učiteljima bilo već jako teško… U sebi bi razmišljali „još malo pa da se riješim i ovih“… Kako je naš razred pun šaljivih faca htjeli smo nekom šalom napraviti dobru atmosferu u razredu.  Ali kao da smo svaki put bili meta loših stvari…

„Vi ste najgori razred na svijetu!“ je bila poruka poručena nama. Jesmo li zaista? I ako jesmo, više nećemo biti. Hoće li nas pamtiti po tome?

U jedno smo sigurni da naši dragi učitelji i učiteljice neće dobiti više NIKADA ovakvu generaciju, koju neće samo pamtiti po manama već i po vrlinama jer mi smo bili jedan duhovit i šaljiv razred koji se pamti!  Zato nas zapamtite i nikad nas nemojte zaboraviti!

Anja Marodi 8.b

 

Priroda je najbolji slikar

Priroda je sve oko nas. Sve što možemo vidjeti, čuti, pomirisati…Sjeo sam na prozor i osjećam.

Sada je u prirodi sve zeleno. Stabla su rascvjetana. Krošnja im je bujna i zelena. Trava je mekana. U travi niču sitni bijeli i žuti cvjetići-tratinčice i  maslačci. Mašu na vjetru kao da nas pozdravljaju. Oko njih plešu pčelice, bumbari i ose. Ima već i dosadnih crnih muha. Na krovovima sjede sive grlice i golubovi. Malo sivo društvo vrapčića leti s grane na granu, izgledaju kao da se igraju. Sunce je visoko na nebu, a nebo… Nebo je prekrasne plave boje s bIjelim oblacima. Baš ih je lijepo gledati. Ima svakakvih oblika- slon, lopta, jedan čak podsjeća na mačku.  Upravo ona se pojavila na susjedovu prozoru. Crna, slatka, sjedi i upija tople zrake sunca. Gledam dalje, zelena živica je gusta i prekrasna. Nudi svu zaštitu od znatiželjnih pogleda. Pokraj živice je pravilan red voćaka -trešnja, jabuka, šljiva… Posebno mi je zapela za oko trešnja. Prekrasna je, ali ove  godine neće biti sočnih plodova. Sredio ju je mraz. Baš šteta, jako sam im se veselio.

U dnu dvorišta je vrt. Ograđen je žičanom ogradom. U vrtu se nalaze povišene gredice pune zemlje i mladih sadnica. Još su male i nikakve, ali ubrzo će očvrsnuti. Iza gredica je trava, a pri samom kraju te trave su mali grmići malina, ribizla i kupina. Sve je zeleno i mirno. Zbilja opušta. Ova zelena boja stvarno smiruje. Priroda je zbilja najbolji slikar. Sve izgleda toplo i kao da me poziva da izađem van. Valjda zato jer je sve prirodno, a ne umjetno. Ne treba misliti, samo se prepustiti. Predobro….

Roko Tompoš, 6.a

Osam nezaboravnih godina

Još se sjećam svega, baš kao da je bilo jučer... Pamtim naša radoznala lica još od prvog dana našeg đačkog doba. Kažu da je to najljepše doba u djetinjstvu i to vam zbilja mogu potrvditi. Evo i kako...

Već osam godina, svaki dan, istim putem odazim u školu. Već osam godina živim sa svojim vršnjacima. Već osam godina upoznajem svijet, otkrivam kako je to živjeti svaki dan sa 13 učenika iz mojeg razreda. Svaki od njih poseban je na svoj način, svaki je jedinstven i neobičan, u dobrom smislu, naravno...  Od nas 14 u razredu imamo dvije tihe i plahe djevojčica, uvijek poštuju tišinu u razredu te nikad ne pregovaraju za ono što im je rečeno. Naravno, kakav bi mi to bili razred da nemamo i nekakvog  “razrednog klauna” kako ih obično svi nazivaju. Paa... Mi ih imamo 5! Da.. Prilično su neizdrživi, no definitivno su najbolje osobe za šalu i razgovor o ne tako ozbiljnim temama... Svi se oni obožavaju šaliti, nekad čak i sa učiteljima, no koliko čujemo, to rade svi. Imamo i par ozbiljnijih u razredu, vole se i oni šaliti, no ipak znaju gdje stati. Kad god netko nešto treba, uvijek pitamo njih, a to su uvijek djevojka koja sjedi u prvoj klupi, opsjednuta učiteljem iz fizike, no jedna od najmilijih i najveselijih osoba koje poznajem, zatim dječak koji RASTURA u matematici,  te je uvijek spreman pomoći te još jedan dječak, uvijek spreman dati zadaću na prepisivanje, jer zna kako je nekome dok ne stigne ili ne razumije gradivo! Nadam se da se naši dragi učitelji neće ljutiti zbog ovoga... Zatim ima i jedna vesela cura koja obožava sve vezano uz modu, voli obojiti kosu, noktiće, a i vesele je naravi... Iako je sa nama samo dvije godine, jedna je meni od najdražih osoba koje poznajem. Ima još jedna djevojka, obožava se smijati, te je samopouzdana, ne boji se primiti loš komentar jer je na njega uvijek spremna. Ima i jedan kojeg jako rijetko viđamo.. No kad je sa nama, voli pričati o autima ili motorima, kaže da kad odraste  bi se volio i baviti poslom vezanim uz prijevozna sredstva! Pa nek’ mu je sa srećom! I onda sam tu ja, pomalo neozbiljna u zadnje vrijeme, no znam kada treba stati te imam neke svoje granice. Svaki moj prijatelj, kojeg sam sada nabrojila ima svoj smjer za koji zna da želi ići dalje u srednjoj školi, te su ti putevi većinom različiti... Većina nas neće ni ići zajedno u srednju školu, što je potpuno u redu, znam da ćemo se svakako viđati na nekoj zabavi ili u kafiću, na kavici ili na sladoledu. Zbog okolnosti, neću ih više vidjeti ove godine, u školskih klupama, sa osmijesima na licu kada zaključujemo ocjene, izbijamo šale s najdražim učiteljima ili  na odmorima kada svi zajedno pokušavamo u miru jesti, no nikako nam ne uspijeva zbog ludih šala na sve strane...

Ovih osam godina je stvarno brzo preletjelo... Falit će mi sve naše zgode i nezgode, svi satovi tjelesnoga, sve svađe i pomirenja, sve ljubavi, svaki plač, svaki zagrljaj... Falit će mi moj 8.b, moj najdraži razred. Uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu, tih nezaboravnih osam...

Josipa Petrović, 8.b

 

Evo što su napisali petaši nakon gledanja filma. 

Što učiniti kada ugledamo dijete samo na ulici?

 

https://www.youtube.com/watch?v=wbwlwlfhtLI&list=PL9Mz0Kqh3YKpsF5QzTZFRIowibdJsj0fi&index=23

Pogledaj  na poveznici kratki film u trajanju od 3 minute o djevojčici Anano koja živi u Gruziji. Anano glumi djevojčicu koja se jednog dana izgubila  na ulici i u restoranu velikoga grada. Pogledaj kako su ljudi ponašaju prema djevojčici kada je lijepo obučena i kada je odjevena u prljavu odjeću.

 

Draga Anano,

vidio sam kako su se ljudi ponašali prema tebi kada si bila lijepo obučena i kada si bila siromašno odjenuta. I ja sam bio uzrujan što su te neki ljudi odbacivali i što te nisu htjeli primiti. Zaključio sam da se neki ljudi ne znaju ponašati te nisu spremni pomoći i nisu ljubazni kada si bila siromašno odjevena. Iskreno i ja sam se naljutio na njih. Neki ljudi isto su kao i ti i treba im pomoći. Neki ljudi ne žele pomoći i ti ljudi su zločesti i nemaju nikakvog poštovanja. Zato zapamti ,,da jedan dovijeka ne može uništiti svijet ali može napraviti čudo.“

Fran Ružić,  5. a

 

Draga djevojčice Anano,

gledao sam kratak video u kojem si glumila da si siromašno i izgubljeno dijete. Video me rastužio jer sam vidio da ljudi nemaju osjećaje prema siromašnim osobama. Žao mi je što su te ljudi rastužili i odbacivali kada si nosila ružnu odjeću, a prišli ti kada si nosila lijepu odjeću. Mene nije briga za odjeću koju osoba nosi nego kakva je iznutra. Jako mi je drago što si pokazala ljudima na svijetu da se tako osjeća puno djece svaki dan. Mislim da će ovaj video pokazati kako se ljudi ponašaju prema siromašnima i kako bi se prema njima trebali ponašati. Nadam se da ćeš snimati više ovakvih videa da bi ljudi vidjeli kako se siromašni ružno tretiraju. Nadam se da te ova e-poruka utješila i smirila.

Lijep pozdrav,

Vito Antonović, 5. b

 

Draga Anano,

nemoj biti tužna.
Pored onih ljudi postoje i ljudi koji će pomoći.
Ljudi koji ne brinu kakvu odjeću imaš.
Kad si tužna, imaš svoju obitelj, oni će te sigurno razveseliti.
Uvijek ćeš naći nekog tko te može razvedriti.
Obitelj i prijatelji će te uvijek voljeti.
Pred sobom imaš još jako dug put.
Nemoj dopustiti da ti itko stane na njega.
A ako stane, ne boj ga se.
Samo idi dalje.

S puno pozdrava,
Roko Petrović, 5. b

 

 

Draga Anano,

čuo sam da si se izgubila ispred restorana u velikom gradu. Ne znam kako je do toga došlo, ali se nadam da ćeš  pronaći svoju obitelj.

Mi ljudi smo puni predrasuda, često sudimo knjigu po koricama. To nije dobro, moramo upoznati osobu iznutra. Kada si bila lijepo obučena, čista i počešljana ljudi su ti odmah htjeli pomoći. Svojevoljno su ti prilazili i pokušali naći tvoju obitelj. U restoranu si svima bila draga i simpatična te su pričali s tobom i bila si im ugodno društvo. Ti si se tada osjećala zadovoljno i sretno.                                                        

U drugom slučaju kada ti je odjeća bila prljava, kada si izgledala neuredno sa nekom starom kapom na glavi ljudi su te odmah odbacivali. Jedva da su te pogledali. Mislili su da si prosjakinja i nisu ti prilazili. U restoranu su sklanjali svoje stvari od tebe jer su mislili da ćeš im nešto ukrasti. Tvoje im društvo nije odgovaralo te su neki htjeli da te se izbaci iz restorana. Vjerujem da ti je u tom trenutku bilo vrlo teško.

U tvojem primjeru vidimo da ljudi sude i doživljavaju druge po vanjskom izgledu. To se ne bi smjelo događati, ali je često tako. Sa željom da je na kraju sve ispalo dobro, srdačno te pozdravljam.

         David Toplek,  5. a

Draga djevojčice Anano,

rastužio sam se kad sam vidio tvoj kratki film u kojemu si ti glumila.

Iznenadilo me je kako su ljudi reagirali kad si imala na sebi prljavu odjeću.

Mogu priznati da si jako dobro odglumila siromašnu djevojčicu Mi ljudi često griješimo jer ljude procjenjujemo prema izgledu. Molim te snimi još takvih poučnih filmova da ljudi vide u čemu griješe i da promjene svoje ponašanje. Ja nikad ne biram prijatelje po izgledu, a vidim da si se i ti uvjerila da je to loše ponašanje. Svijet bude ljepši kad ljudi shvate da je lijepo biti ljubazan i pomagati drugima oko sebe. Draga Anano, želim ti još puno takvih poučnih filmova i da si okružena s dobrim i ljubaznim ljudima.

Srdačan pozdrav,

Nino Flojhar,  5. b

 

Draga Anono, 

mene je pomalo rastužila tvoja priča, no takvi ljudi stvarno nisu bili uredu prema tebi. 

Najviše me rastužilo kada su te na ulici ignorirali i u restoranu kada su te ljudi tjerali od sebe. 

Ovakvih se ljudi treba odmaknuti i nikako biti prijatelj s njima jer ako se počinješ družiti s njima uskoro ćeš postati takav i ti. 

Anono, ti si jedna malena  i dobra djevojčica nadam se da te ovo nije previše povrijedilo, zbog tebe se barem doznalo kakvi sve ljudi mogu biti. 

Zamolila bih te da i dalje ostaneš ovako lijepa i dobra osoba i nadam se da te više neće ovakvi bezosjećajni ljudi povrijediti. 

 

Lijep pozdrav  

Marta  Murk, 5. b

 

 Draga Anano,

ne budi tužna što te ljudi odbacuju i govore da imaš prljavu odjeću i lice. Ti si predivna djevojčica i ljepota se ne vidi izvana, nego iznutra.

Vidjela sam kako te ljudi vole i pitaju te kako se zoveš kad si lijepo obučena. Prolaznici su te grlili i prilazili tebi jer su vidjeli po tvojoj odjeći da si iz bogate obitelji. Kad si imala prljavu odjeću svi su te samo gledali i prolazili pored tebe. U restoranu su molili konobara neka te makne od njih, i tebe je to jako rastužilo. Ljudi previše gledaju odjeću i vanjski izgled osobe, a ne vide osobu iznutra. Nažalost, i ja sam ponekad takva. Kad prolazim ulicom uvijek prvo vidim kako je netko obučen, a mama mi govori da ne smijem gledati samo vanjski izgled čovjeka.

Anano, nemoj biti tužna jer ljudi krivo gledaju na vrijednost čovjeka. Meni si ti prekrasna u bilo kojoj odjeći.

Srdačan pozdrav,

Ella Pejić, 5. b

 

Voljena Anano

Vidjevši tvoje doživljaje na cesti te u restoranu jako sam se razočarala.

Šaljem ti ohrabrenje. Nisu svi ljudi isti. Ima njih topla srca i blagosti.

Na ohole se nemoj ni obazirati. Svijet je pun lijepih prizora.

Pogledaj: plavo nebo, šaren cvijet, let ptica s radošću.

Budi vesela! Ja znam da uvijek netko gleda na siromašne i ohole.

Budi hrabra! Da ti mogu biti prijateljica sve bismo dijelile zajedno: plesale bi i smijale se zajedno te bi si međusobno pomagale.

Ako primiš moje pismo odgovori mi da se ohrabrujemo, podržavamo i smijemo.

Puno pozdrava od srca!

Tvoja Ivona iz 5. b

 

Draga djevojčice Anano,

bio sam jako potresen kad su te ljudi tjerali od stola i ponašali se prema tebi kao da ćeš im nešto ukrasti. Ne mogu ni zamisliti kako je tebi bilo.

Razmišljao sam zašto je tome tako. Kad si bila lijepo odjevena ljudi su mislili da te treba samo vratiti kući ili naći tvoje roditelje. U prljavoj odjeći mislili su da nikoga nemaš i da će tvoji problemi i njima donijeti probleme. Mislili su da nešto trebaš. Mislili su da ćeš im nekako naštetiti.

Žalosno je to što su te ljudi sudili po odjeći. Pokušaj im ne zamjeriti jer i odrasli ljudi se ponekad ne znaju ponašati i boje se za sebe.

Kad odrasteš moći ćeš ih razumjeti. Do onda ti želim da ne doživiš nešto slično.

Martin Petek, 5. b

 

Draga Anano!

Vrlo rano si spoznala kakvi su ljudi zapravo. Većini njih najvažniji je prvi dojam.

Kada si bila lijepo odjevena svima si izgledala „normalno“ i svi su ti htjeli pomoći, ali kada si bila odjevena u prljavu odjeću prvi dojam je imao velik utjecaj pa se nisu htjeli ni približiti, kamoli pomoći.

Ne treba te to previše dirati, znam da se osjećaš tužno, vjerojatno i razočarano, ali trebaš znati da odjeća ne čini čovjeka!

Znam da bih sada trebala napisati da bih ti pomogla, ali iskreno, da se nađem u takvoj situaciji (ili vidim izgubljeno dijete na ulici) ne znam kako bih postupila. Ako imaš kakav savjet, molim te napiši mi!

Hvala unaprijed!

Srdačan pozdrav!

Mura Blažević, 5. a

Draga Anano!

Nemoj biti tužna.
Oni ne znaju što ti doživljavaš.
Sigurno postoje dobri ljudi koji će se pobrinuti
za tebe. Nemoj nikada izgubiti nadu.
Nemoj se obazirati što ti drugi govore
da si siromašna. To uopće nije istina.
Ti si najbogatija u srcu.
Postoje ljudi koje im je srce od kamena
pa te ignoriraju. Postoje ljudi koji imaju dobro srce i koji će ti
pomoći.
Trebaš biti uporna.
Ignoriraj koji se ti smiju.
Na kraju uspjet ćeš.

Pozdrav,  Darin iz 5. a

 

 

Učenici sedmog razreda prepustili su se razmišljanju i molitvi, o izolaciji, prijateljima, Uskrsu.... Iz toga su nastali predivni radovi:

 

Vrijeme molitve i razmišljanja

 

Sada kada smo svi u izolaciji

Tek shvaćamo koliko smo trebali

Cijeniti neke trenutke s prijateljima i obitelji.

 

Sada se Bogu molimo,

Da se iz ovoga svi zdravi izvučemo,

Da se ovo što prije završi.

 

Osjećamo se zatvoreni u kući

Kao da smo u zatvoru.

 

Ali ja znam da ti čuješ naše molitve

I da ćeš nam pomoći,

 

Željka Brzuhalski, 7. b

 

Molitva Bogu

                         

U vrijeme izolacije,

bez svojih najmilijih

zakoračili smo u Veliki tjedan.

Tjedan prije Uskrsa,

molimo te da se pomoliš

za sve ljude ovog svijeta i

štitiš nas od opake bolesti

koja je poharala svijet.

Pomoli se za moju obitelj i mene

I za sve bolesne i ozdravljene

da se što prije vratimo

u život pun blagostanja i sreće.

Borna Bujan, 7. a

       

Uskrs

 

Isus je ustao, mrak je nestao

Žalost je prešla u slavlje.

Slavi se uz crkvena zvona

Molitvom i šarene pisanice.

Sin Božji gleda nas s nebesa.

Molitva se čuje iz svake kuće,

To je slavlje života jer tko

Moli i vjeruje u molitvu

Ima život vječni i poslije svojeg životnog kraja.

Nika Šamarija, 7.        

                                                                           

                  Tuga pred Uskrs

Teška su vremena došla

Pomogni bolesnima da se vesele s nama

U očekivanju uskrsnuća Isusa

Bože, nemoj nas ostavljati same

Bez smijeha s prijateljima u školskoj klupi

Čuvaj nas, svoje ovčice

Od zlobnoga vuka

Daj, Bože, da budemo kao Isus

I pomažemo onima koji nas trebaju

Bože, daj da čim prije osjetim

Zagrljaje od svojih dragih baka i djedova

Mark Šoltić, 7. A

 

Neobičan Uskrs

 

Jednog sunčanog jutra,

Probudila me mama.

Bila je užurbana da stigne

Kupiti sve namirnice za Uskrs.

 

Tad sam se sjetio,

Da ove godine Uskrs,

Neće biti isti kao prethodnih 12.

 

Mislio sam da će ovaj Uskrs biti najgori,

No zapravo bio je najbolji.

Bilo je baš lijepo s obitelji,

Cijeli dan smo se smijali, igrali i družili.

 

Karlo Magdalenić, 7. b                               

Molitva

Dragi Bože!

Željela bih da ova izolacija već jednom završi,

da mogu opet van sa prijateljima kao i svako proljeće do sada.

Nikad nisam mislila da ću ovo reći,

Ali nedostaje mi škola!

Nedostaju mi one pošarane klupe,

klimave stolice,

prljava ploča i

moji prijatelji iz klupa!

Volim onaj prizor kada uđem u razred,

u kojem je sve bučno,

kape lete po učionici,

redari brišu ploču,

djevojke se slikaju i tračaju.

Želim da se sve to vrati čim prije!

Amen.

 

Katja Obadić, 7.b